Sa 23 naučna rada, kao odgovor Hrvatskoj, koja na lokaciji Trgovske gore, na samoj granici sa BiH planira odlaganje radioaktivnog otpada, jasno je poslata argumentovana poruka da odlagalište radioaktivnog otpada ne smije biti izgrađeno na datom lokalitetu.

Članovi Ekološko istraživačkog društva “EID”, dr Igor Trbojević i Dragan Kovačević, dali su svoj doprinos ovoj veoma važnoj i gorućoj temi u Bosni i Hercegovini, te predstavili naučni rad pod nazivom “Prirodne Vrijednosti Parka prirode “Una”: prilog očuvanju donjeg toka rijeke Une”.

Kao rezultat istraživačkog rada, izdvojeno је 11 značajnih faunističkih vrsta: bjelorepan (Haliaeetus albicilla) – EN; SZ, crna lunja (Milvus migrans) – LC; SZ, šiljkan (Anas acuta) – LC; SZ, Evroazijska vidra (Lutra lutra) – NT; SZ, Evroazijski dabar (Castor fiber) – LC; Z, barska kornjača (Emys orbicularis) – NT; SZ, češnjarka (Pelobates fuscus) – LC; SZ, nizijski sivi gušter (Lacerta agilis argus) – LC; SZ, riječni rak (Astacus astacus) – VU; SZ, mladica (Hucho hucho) – VU; SZ i kečiga (Acipenser ruthenus) – EN; Z. Sve vrste se nalaze u Prilogu II Bernske konvencije. Po IUCN Red list kategorizaciji, dvije vrste su kategorisana kao ugrožena (Endangered – EN), dvije kao ranjive (Vulnerable – VU), dvije kao blizu ugroženosti (Near Threatened – NT) i pet kao namanja briga (Least Concern – LC). U Uredbi o strogo zaštićenim (SZ) i zaštićenim (Z) divljim vrstama, devet je strogo zaštićeno i dvije zaštićene vrste. Terensko prikupljanje podataka se obavilo u periodu od maja do septembra 2025 godine (32 dana) i tom prilikom uočeno je prisustvo pet značajnih vrsta (mladica, riječni rak, vidra, barska kornjača i dabar).

Iako se značajne vrste razlikuju u svojim ekološkim zahtjevima, pritisci na njih su isti: degradacija prirodnih staništa, zagađenje i nekontrolisani razvoj duž rijeke Une. Ukupan broj značajnih vrsta pokazuje koliko je nevjerovatan biodiverzitet rijeke Une, ali njihovo odsustvo tokom terenskog istraživanja može ukazivati na smanjenu brojnost. Odlaganje radio aktivnog otpada bi dodatno narušilo već osjetljiv riječni i terestrični ekosistem, te bi poremetio trofički lanac ishrane. Ovakvo zagađenje bi prvenstveno uticalo na kvalitet vode i zemljišta, uništilo plankton, fito i zoobentos kao osnovu lanca ishrane, što bi uzročno-posljedično uništilo i ostatak faune. Integrisani pristup očuvanju koji uključuje upravljanje vodnim režimima, očuvanje staništa, kontrolu ljudskih aktivnosti i edukaciju lokalnog stanovništva – predstavlja osnovu uspješne zaštite ovog riječnog ekosistema.